So is all this only...A dream?

NAPISANO: 03.07.2008., četvrtak

A Mistery...Yet to be discovered.

SIR 008 JAVLJA SE NA DUŽNOST!
OPREZ!!
HIPERAKTIVNOST NA DJELU!
xD
No, Nastavak. xD
Napokon, a? Or something among those lines. xD
Neg da ne duljim. xD

Okrenula sam se brzinom munje.
Iza mene nije bilo ničega. Sve isto.
Vrisak. Začula sam vrisak. Iza. Daleko.
Okrenula sam se. Potrčala sam u smjeru vriska. Sve oko mene počelo je poprimati oblike, polako...Kao da polako otvaram oči kad se budim.
Stala sam na sekundu i vidjela mnoštvo drveća...U šumi sam dakle.
Još jedan vrisak. Trgnula sam se i opet potrčala.
Neumorno sam trčala, neznam koliko dugo...No, dovoljno dugo da to iscrpi energiju iz mene. Skljokala sam se na pod kao pijana i počela gutati zrak kao da su mi to posljednji udisaji...Ili, možda bolje, kao da nisam disala godinu dana. Zatvorila sam oči i dalje gutajući zrak.

Osjećala sam se...nemoćnom. Osoba koja je vrištala...Nisam mogla pomoći.
Ali...To je samo san, ne?
Zašto se onda sve čini tako stvarnim?

Više nisam mogla razmišljati. Glava mi je pucala, zbog nedostatka kisika, a i zbog silnog razmišljanja. Otvorila sam oči i primjetila nekog kako stoji iznad mene.

Osoba me grubo povukla na noge i zašamarala kao da šamara nekog pijanog u pokušaju otrijeznjivanja.
-Hej hej stani!- vikala sam, mašući rukama u pokušaju da spriječim šamaranje.
-A dobro si.- rekao je poznat glas i pustio me.
-L...Luna?- sumnjičavo sam upitala. Potom sam otvorila oči, koje su dotad bile zatvorene kako ne bi postale žrtvom šamaranja. -LUNA!!- dreknula sam i umalo zadavila Lunu koliko sam ju počela grliti.
-Daj daj dobro ne moraš mi se osvećivat na ono šamaranje!- rekla je nekako.
-Pardon.- ispričala sam se. -I ti si u mom snu?-
-Očito smo povezane.- kimnula je. -A budući da je i Andrea sanjala isti san, i ona mora biti tu negdje.- rekla je Luna ogledavajući se.
Vrisak. Ponovo. Pogledala sam Lunu i ona mene, te smo se šutke dogovorile...TRČI!
Potrčale smo u smjeru vrištanja. Što smo ga jače čule, to se činilo neljudskijim.
-Misliš da je ovo pametna ideja?- Luna me zadihano pitala dok smo trčale, izbjegavajući drveće. Gledala sam u daljinu oštrim pogledom. Namrštila sam se.
-Andrea je tu. To može biti ona. Ne želim riskirati.- rekla sam pomalo grubo i počela ubrzavati, pošto se začuo još jedan vrisak.
-DAJ USPORI!!- vikala je Luna za mnom, te požurila i stigla me. -Trčiš kao da ti ovisi o životu! Skljokat ću se!
Dotrčale smo na mali proplanak, čistinu. Stala sam. Luna je dotrčala do mene te se zadihano naslonila na koljena. Vriskovi su postajali glasniji, iako nismo trčale prema njima.
Zagledala sam se u nebo nad drvećem. Kao kakve točkice da su prelijetale ondje, daleko. Možda ptice. Ali na tisuće njih. Desetke tisuća.
Ali ne, nemogu biti ptice, ptice ne vrište. Ili...?
Škiljila sam u nebo.
-Luna? To se meni čini ili one ptice zaozbiljno vrište?- upitala sam Lunu.
-Hm?- podigla je pogled prema nebu. -Anatra...To nisu ptice.- rekla je užasnuto. -To su...To su pterodaktili.- zvučala je kao da ni sama sebi ne vjeruje.

~*~

-Bježi što stojiš! Imaš li ti ideju koliki su pterodaktili?!- začula sam Lunine uzvike. No nisam se pomaknula. Stajala sam kao ukipljena. Kao da mi nešto nije dalo da se pomaknem.
-ČUJEŠ LI TI MENE?!- zavrištala je Luna i povukla me tako da sam se skljokala na pod. U tom trenu začule smo onakvo vrištanje za koje smo pretpostavljale da je Andrea vrištala. Zaprepastila sam se.
Prodoran vrisak parao je uši. Tako neljudski, prožet bijesom, kao da to što je vrištalo vapi za krvi i ubijanjem. Prvi pterodaktil.
Nešto mi je govorilo da ustanem da me primjeti. Da me opazi, spazi, i sve priloženo.
Počela sam ustajati.
-Što to radiš?!- šapnula je Luna. Kao da me nešto udrilo u glavu, shvatila sam što bi se dogodilo.
Morale smo se zakloniti. Ustala sam i povukla Lunu, nadajući se da nas neće opaziti, spaziti i sve priloženo.
Luna nije očekivala takvo ustajanje, tako da se skoro srušila na pod, ali povukla sam ju još jače pa se uspjela osoviti na noge. Maknule smo se sa proplanka.
Sakrile smo se iza drveća, malo dalje od proplanka i gledale pterodaktile. Vjetar nas je zapuhnuo.
Nosio je miris krvi. Pterodaktili su se hranili, nedavno.
Polako smo čule zamahe njihovih ogromnih krila. Nisu vrištali, samo onaj na početku je. Ali i to je bilo dovoljno da prouzroči bol u ušima.
Taj na čelu bio je predvodnik. Najveći od svih. Vjerojatno i najjači.
Počeli su letati nad nama. Unatrag smo se šuljale, bojeći se da nas ne vide.
Polako smo se odmicale, gledajući u nebo. Zabila sam se u nešto.
-Tko je...Postavio...- ...počela sam se okretati da vidim u što sam se zabila... -...Ovo...Drvo...- ...stajala sam pred onime u što sam se zabila... -...Ovdje...?-...nije bilo drvo. -Luna?
-Hm?
-Jesam li ja to jednostavno luda...Ili preda mnom stoji nekakav ogroman zeleni gmaz sa ogromnim očima i pijetlovom krijestom koja je slučajno umjesto crvene obojana plavo?- upitala sam Lunu, gledajući u stvorenje.
Luna se okrenula prema meni.
-Luna...To je dinosaur.- rekla sam joj polako.
-B...b...b...BJEŽI!- zavrištala je što je zbunilo ono stvorenje sa pijetlovom krijestom. Iskoristile smo taj djelić sekunde i počele bježati kao muhe bez glave, ruku ili nogu.
Stvor je odmahnuo glavom, pogledao za nama i potrčao. Bio je brz. Brži od nas.
Počeo nas je sustizati.
-ANATRA!! TO IDE ZA NAMA!!- vrištala je Luna.
-ZNAM!! BJEŽI MAHUNA MU!!!- odgovorila sam joj, također vriščući kao manijak.
-NIJE VRIJEME ZA RAZMIŠLJANJE O MAHUNAMA!!!- zadrečala je.
-ŠUTI I TRČI!!!- pogledala sam iza nas. Ono biće je bilo blizu. Učinilo mi se kao da je zakolutalo očima, kao da misli: "Ove dvije su potpuno poludjele"
Posrnula sam. Luna me povukla, ali to je bilo dovoljno da stvorenje iskoristi priliku i skoči za napad.
Srušilo me na pod. Vikala sam Luni da trči, ali nije. Bila je užasnuta.
-Trči Luna! Pokreni se!- zaderala sam se iz svog glasa, na što se Luna trgnula i potrčala.
Pogledala sam u stvorenje. Gledalo me pravo u oči. Imao je ogromne oči. Kao da su plamtjele nekom snažnom vatrom. Stvor je bio mnogo snažniji no što je izgledao. Samo oči su to odavale.


Mal je kratak al što ću mu ja xD
Sljedeći nakon puno kommova...Al mislim puno xD

- 12:19 - Say Something... (34) - Print My Post... - Refresh

NAPISANO: 10.06.2008., utorak

Instead of the Sun that lightens up your day, I'd rather be the moon to shine up on you in your darkest hour

Prvi nastavak. Grozan je al što ću mu ja.


Bum.
Začuo se tresak. Anatra je nepomično stajala, usred ničega i čekala da to nešto dotutnji do nje.
Bum.
Još jedan prasak. Nije se bojala. Zapravo nije znala zašto se ne mrda. Stajala je jer je imala osjećaj kao da mora.
Bum.
Sve glasnije i glasnije. Približava se.
Bum.
Poprilično je blizu...Nije svjesna ničega...Samo stoji...Kao paralizirana...
Bum.
Ravno je...ispred nje!


A tad sam se probudila.
~Opet isti san...~ pomislila sam i zijevajući se strovalila s kreveta.

Svake noći sanjam to tutnjanje. Nikad ne dobijem priliku vidjeti što to je.

Odgegala sam do kuhinje i napravila si kakao, te pospano sjela za stol i ispila kakao.
Sjedila sam i pila kakao desetak minuta, a onda, napol u snu, otišla natrag u sobu.
Otapkala sam do planera na unutrašnjoj strani vrata.
-Danas..- promrmljala sam i stavila kvačicu pored "1. Wake up". -Još samo survive i onda mogu natrag spavat.- opet sam promrmljala, zalupila vratima i presvukla se.
Pet minuta kasnije hopsala sam po kući. Kakao stvarno razbudi ljude.
Začula sam jauk iz sobe pored moje. Nasmijala sam se i odhopsala u sobu.
-Dobro jutro sunašce!- viknula sam pri ulasku. Razotkrila sam zavjese i bacila se na krevet osobe koja je spavala u toj sobi, tj. Lune.
-Miči se.- odgurnula me s kreveta na što sam ja uz tresak pala, a zatim je uzela pokrivač, pokrila se preko glave, okrenula se i nastavila spavati.
Zagunđala sam i otkrila ju.
-Diž se!- viknula sam, a ona nije trzala. -Ajde, idemo do Andyc. Opet isti san?- potvrdno je zahroptala.
-E, ja isto. Možda i ona. Možda danas otkrijemo u čem je štos.
-Nmd ne krmjem...- nešto je rekla Luna, al budući da si je metnula jastuk preko glave, ništa nisam čula.
-Što veliš?
-Nikad ne otkrijemo! Osim toga, od kad si ti optimistica?
-Od sad. Ajde idemo!- viknula sam i bacila mali jastuček na Lunu, na što me ona istjerala iz sobe i vjerojatno nastavila spavati. Za sat vremena je doduše izašla.

Krenula smo kod Andree i došle do nje. Što i nije bilo tako teško budući da je živjela tek koju ulicu od nas. Možda 10-tak minuta.

Uglavnom, pokucale smo i začule odgovor "dolazim!". Iako smo se dobro načekale dok Andrea otvori vrata.
Pustila nas je unutra i odmah smo otišle u njezinu sobu. Jedan zid je bio tamne ljubičaste boje, dok su ostali bili svijetle ljubičaste.
Iako je njezina soba odisala usamljenošću, davala je i osjećaj sigurnosti.
-Opet isti san?- pitala sam Andreu, uzimajući kex kojim me ponudila.
-I mi.- rekle smo Lumec i ja u isto vrijeme.
-Mislite da to ima neku...značajku?- upitala nas je Andrea.
-Mah. Zaboli me. Zapravo me i boli glava više od sanjanja toga.- odgovorila sam.
Andrea je zgrabila napolitanku i počela ju grickati.
-Daj zamisli...da ono tutnjanje dotutnji do nas.- rekla je napokon.
-E, dotutnjilo bi i? Probudile bi se, kao uvijek, ipak je to samo s...- započela je Luna, ali ju je prekinulo cvičanje sa mobitela. -Alarm. Škola...- uzdahnula je.
Zgrabile smo torbe pune knjiga i krenule u najpoznatije nam svemučilište.

*~*

Bum.
Opet tutnjanje. Anatra je opet u svijetu snova.
Bum.
Glasnije je no prošli put. Glasnije i realističnije.
Bum.
Anatra samo stoji i čeka. Stoji, usred ničega, na kamenom podu, okružena...ničime. Bjelinom. Čeka.
Bum!


-Anatra? Anatra!- osjetila sam kako me nešto drma.
-Kad je ručak? Neću jogurt...- promrmljala sam i otvorila oči da vidim tko ili što me budi. Andrea. -A, ti si. Ima što zanimljivo?- pogledala sam uokolo. Profesor iz povijesti je i dalje brbljao nešto o oruđima koja su koristili neki tam ljudi. -Nema. Laku noć- zijevnula sam, okrenula se od Andree i naslonila glavu na ruke.
-Daj ne možeš sad sp...- započela je, no...
-Gospođice Anatra!- viknuo je profesor.
-Haj Hitler!- ustala sam kao da su puknuli iz topa. -Oprostite.- promrmljala sam i sjela dok me profesor prijekorno gledao.
-Spavate pod nastavom. Zar je moje predavanje toliko loše?!
-Ne, ne uopće...- rekla je Luna, također zijevajući.

Sat je završio tako da smo Luna i ja dovodile profesora do ludila dok nas je Andrea prekoravala. Dobro, pokušavala je, ali bezuspješno, budući da je i ona umirala od smijeha.
Poslije tog sata su nas zbog vrućine pustili doma.

*~*

-Nego, čujemo se ujutro. Moli Octa i svetog Sira i Kruha da bude i sutra tako vruće da nas puste.- pozdravila nas je Andrea, a Luna i ja smo joj mahnule te produžile do svoje kuće.
-Misliš da će noćas biti isto?- upitala me Luna.
-Što to?
-Pa...san.
-Aha...Ma, zaboravi. Samo san.- rekla sam iako nisam vjerovala u to.
-Da...valjda...- rekla je i šutjele smo par minuta. onda je nastavila: -A ovaj Anatra?
-M?
-Ja sam...na neki način...
-TRUDNA SI?!- našalila sam se na što smo se nasmijale, a potom me pogledala -.-''' pogledom.
-Ne. Koji ti je došao? U snu sam primjetila nešto neobično.
-Što to?
-Pa neznam zapravo. Znaš kako uvijek stojimo usred ničega...- kimnula sam. -E, sad sam primjetila da nečeg ima. Htjela sam otrčati, dotaknuti to, ali nisam se mogla pomaknuti.- dovršila je.
-Hm. Možda se jednom to nešto što si vidjela pokaže. Možda otkrije tajnu sna, ako ju i ima.- rekla sam, osjećajući se uzvišeno.
Luna je slegnula ramenima i produžile smo kući.
Nakon zadaće obje smo bile prilično umorne. Naime, izgađale smo se jastucima, a poslije kupile svo to perje po kući. Tako da smo otišle drito u sobu i srušile se.

I naravno, opet taj san. Samo...sad je i meni nešto čudno.
Tutnjanje je i dalje jednako. Samo, oblici...
Kao drveće, ali užasno daleko.
I nebo se zatamnilo, kao po noći, doduše mrvicu svjetlije.
Na nebu kao vatromet, kao da se tisuće traka čarolija isprepliću u različitim bojama.
Kao duga kojoj su trake boja išarane svakojakim zvjezdicama, a potom otparane od ostatka i porazbacane posvuda.
Prizor je bio veličanstven.
I napokon sam se mogla pomaknuti. Osvrnula sam se.
Posvuda je bilo to...nešto. Te trake svjetlosti.
Potrčala sam par koraka. Sve se činilo isto, kao beskrajni proplanci i livade na kojima je uvijek isto, gdje god da trčiš, ništa se ne mijenja.
Ništa se nije dogodilo. Primjetila sam još nešto čudno...
Tutnjanje? Gdje je nestalo?
Taman kad sam pomislila na to, glasan bum mi se začuo iza leđa i osjetila sam nečije tanke i dugačke prste kako mi stežu rame...


Tadam. Uživajte...Ili što već.
- 15:08 - Say Something... (61) - Print My Post... - Refresh

NAPISANO: 31.05.2008., subota

Erm...Prvi post?

Evo i moje priče.
Dakle budući da sam tek otvorila na nagovor Andree ( -.-''' ) trebam likove :P
Možete se prijaviti u komentarima. I morate ostavit ljep opis i točan. (pogledajte opise u boxevima, nešto u tom stilu.).
Znači...pisat ću o svemu i svačemu, neću ništa otkrivati....
Ali mislim da slika na dizajnu većinu otkriva zubo
Ugl. To je to. xD
- 10:41 - Say Something... (15) - Print My Post... - Refresh

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Say Something... On/Off

Opis bloga & Likovi

Err...Mda. Andrea nagovorila si me. Hope you're happy now -.-'
Moja priča...Ok, pametnija sam kad šutim stoga...da.

Likovi


Andrea Strife

Image Hosted by ImageShack.us

Ima 18 godina. Moja je najbolja prijateljica. Vrlo je vjerojatno da je još najpametnija od nas svih. Imala je tešku prošlost i loše iskustvo sa ljudima, tako da malo kome vjeruje. Poprilično je tvrdoglava. Zapravo, nikad nisam upoznala nekog tvrdoglavijeg. Obožava svoj sarkazam, a i voli se svađati. No, unatoč tome, prekrasna je osoba i frendica. Uvijek je tu kad ju trebaš, što god se dogodilo.


Cloud Strife

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost
Također ima 18 godina. Stariji je od Andree tek za koji mjesec. Također je tvrdoglav, i također se voli svađati, a osobito sa Andreom. Unatoč tome, vidi se i iz aviona da mu se sviđa. Veoma je formalan, ali je tu kad ga se treba.


Luna Drottning
Image Hosted by ImageShack.us

17-godišnje oličenje opičenstva. Nema drugih riječi za opisati ju. Preluda cura, uvijek puna optimizma i zabave. S njom nema šanse da ti ikad bude dosadno. Mari za prijatelje i uvijek je tu.
Voli raditi spačke, ali ju to ne čini "zločestom" već samo još boljom zajeb...zezanticom no što je. Usp, koliko se vidi, voli Rena. Neznam pokušava li to sakriti, ali ako pokušava, loše joj ide.

Samo Reno


Reno. Opičen skoro kao Luna. Usto poprilično nespretan. Voli Lunu. Ma nema se što reći. Neozbiljan tipac.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr